Autori: Martina Lovrić Benčić, Darko Počanić, Mario Laganović; MEDIX, God. 24 Br. 130/131

Arterijska hipertenzija najčešća je dijagnoza koja prati bolesnike s atrijskom fibrilacijom (AF). Incidencija AF-a i hipertenzije raste s porastom dobi u cijelome svijetu, a obje su povezane sa znatnim kardiovaskularnim komplikacijama: moždanim udarom, zatajivanjem srca i povećanom smrtnošću. Prema literaturnim podatcima, arterijska hipertenzija (AH) jedan je od najznačajnijih čimbenika rizika za nastanak atrijske fibrilacije. Renin-angiotenzinski sustav (RAAS) nije samo mehanizam važan u nastanku arterijske hipertenzije (AH), već i AF-a. Eksperimentalno je utvrđeno da angiotenzin II uzrokuje hipertrofiju i fibrozu u atrijima, promjene na staničnim ionskim kanalima, međustaničnim pukotinama (engl. gap junctions) i metabolizmu kalcija. Uz navedeno, potiče i pojačane upalne procese i oksidativni stres. U liječenju bolesnika s AF-om osnovni su ciljevi: 1. kontrola srčane frekvencije (ovisno o bolesniku); 2. kontrola ritma – tj. održavanje sinusnoga ritma (ovisno o bolesniku); 3. prevencija tromboembolizma; 4. optimalno liječenje pridruženih kardiovaskularnih bolesti (primjena ACEI-a, ARB-ova, statina te stroga regulacija glikemije, hipertenzije i tjelesne mase). Najvažniji terapijski zahvat u bolesnika s atrijskom fibrilacijom upravo je pravodobna i učinkovita terapija antikoagulantnim lijekovima da bi se spriječio nastup embolijskoga moždanog udara. Smjernice Europskoga kardiološkog društva preporučuju primjenu antikoagulantnoga liječenja s obzirom na procjenu individualnoga rizika prema CHA2DS2-VASc i HAS-BLED bodovnome sustavu, a potrebno ih je prilagoditi u bolesnika s renalnom insuficijencijom.

Napomena: Navedeni sažetak članka se koristi isključivo u informativne i obrazovne svrhe oboljelih od navedenih bolesti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.