Vađenje umnjaka (alveotomija umnjaka) jedan je od najčešćih postupaka u dentalnoj medicini. Radi se u lokalnoj anesteziji, a lakše je provediva u mlađih osoba zbog manje gustoće kosti i nezavršenog rasta korijena.

Kirurško uklanjanje umnjaka indicirano je u slučaju postojanja znakova upale. Perikoronitis, apscesi, folikularne ciste, resorpcija susjednog zuba, duboki karijes, prijelom zuba ili tumori su stanja u kojima se alveotomija provodi.

Ako je umnjak impaktiran, ali asimptomatski i bez ikakvih znakova upale, pitanje je je li sama činjenica da on ne može nikuti indikacija za operativno uklanjanje. Svaki operativni zahvat izlaže pacijenta riziku boli, oticanja, krvarenja, otežanog otvaranja usta, odnosno općoj oralnoj disfunkciji do oporavka. Također nisu isključene ni komplikacije poput oštećenja živca, susjednog zuba, prijeloma čeljusti ili oroantralne komunikacije.

Ali svaki simptomatski impaktirani umnjak treba biti izvađen.

Kontraindikacije za vađenje bile bi pravilno nicanje i funkcija umnjaka u zubnom luku, duboka impakcija bez lokalnih ili sustavnih smetnji, mogućnost narušavanja susjednih struktura alveotomijom, neprihvatljiv rizik za pacijenta i njegova dob.

Dob pacijenta najčešća je kontraindikacija. Starenjem kost postaje više kalcificirana i teže se savija pri vađenju, pa je nužno više je ukloniti, čime se produljuje postoperativni oporavak. Nakon 35te godine života, ne preporuča se vaditi impaktirani umnjak ako ne pokazuje znakove patološkog procesa, već se on kontrolira radiološki jednom u dvije godine.

Ekstrakcija kod pacijenata na antikoagulantnoj terapiji, s kardiovaskularnim ili respiratornim poremećajem, kod imunokompromitiranih ili drugih rizičnih pacijenata provodi se u dogovoru s pacijentovim liječnikom.